Dok su osnovci, njih na desetine, bezbrižno čavrljali u Šafarikovoj ulici ispred škole „Radoje Domanović” u Beogradu, a brojni prolaznici bili u susjednim ulicama, nedaleko od njih Užičanin Milan Janković (27) borio se sa pomahnitalim kamionom „FAP” punim žita. Teško vozilo, koje je baš na nizbrdici u centru Beograda ostalo bez kočnica, i sa ugašenim motorom, jurilo je prvo Kondinom preko Ulice Lole Ribara pa zatim Cetinjskom preko 29. novembra sve do ugla Zetske ulice, gdje se zarilo u betonski zid. Vozač nije dao ogromnoj mašini da krene na ljude. Svjestan svakako da je drugačije ne može zaustaviti, žrtvovao je sebe da bi spasio živote brojnih Beograđana. Sa teškim povredama, ne dolazeći svijesti, Milan je, kao jedina žrtva u ovoj saobraćajnoj nesreći 4. oktobra 1963. godine preminuo na Neurohirurškoj klinici u Beogradu.
Bilo je to prije ravno 55 godina. U podsjećanju na ovaj događaj u lokalnom nedjeljniku „Vesti” u Užicu ponovo je pokrenuta inicijativa da jedna od gradskih ulica ponese ime ovog tragično stradalog vozača Saobraćajnog preduzeća „Raketa” iz Užica. Takva inicijativa je bila pokrenuta i u Beogradu, ali je jedino, i to tek nakon godinu dana, postavljena ploča na uglu Cetinjske i Zetske ulice. Milan Janković, otac dvoje djece, trogodišnjeg Zorana i šestomjesečnog Dobrivoja, sahranjen je na gradskom groblju Dovarje, gde je – kako je tada zabilježeno – došlo kompletno Titovo Užice.
Jurnjava teškog kamiona, koji se kretao nazad, sa ugašenim motorom i bez kočnica, najbolje se vidjela sa trećeg sprata zgrade „Politike”. Novinari ove redakcije su objavili tada da je, stojeći na papuči i držeći volan kamiona u rukama, Milan Janković vikao prolaznicima da se uklone. Supruga Darinka čuva novine u kojima između ostalog stoji da šofer nije čuvao kamion, ni tovar kukuruza, ni sebe. On je mogao da iskoči, da zažmuri i da vozilo prepusti svojoj sudbini. Ali, Milan je htio da zaštiti tuđe živote. Živote desetogodišnjih mališana pred ulazom u školu u Šafarikovoj ulici, ali i živote penzionera koji su svoje unuke vraćali iz prijepodnevnih šetnji na Kalemegdanu, i živote građana koji su poslije radnog vremena izlazili iz svojih kancelarija i hitali kućama.
„Nema nijednog Beograđanina koji ne zna za njegov podvig”, zapisano je tada u beogradskoj dnevnoj štampi.
Djeca iz Cetinjske ulice prva su napisala predlog da jedna od ulica baš u tom dijelu Beograda nosi ime Milana Jankovića. Ali, njihova inicijativa nije realizovana. Sve to je sakupila njegova Darinka, koja čuva brojne uspomene na to vrijeme, i na svog supruga. Milan Janković, rođen u Đakovu u Slavoniji 1936. godine, rano je ostao bez oba roditelja. Otac, mehaničar, ne preživljava tešku povredu za mašinom, 1942, a majka ubrzo umire na drugom porođaju. Bez oba roditelja Milan boravi u domovima za djecu uz starateljstvo ujaka.
Bez ikoga svoga, skrasio se u Užicu gdje se zaposlio kao vozač u „Raketi” i ubrzo upoznao Darinku. Užice je imalo koliko-toliko razumijevanja za ovu tragediju. Poslije Milanove smrti, opština i građani su zajedno sa preduzećem „Raketa” pomogli da Darinka napravi kuću. Bilo je to prije pola vijeka, ali se ona po dobru sjeća predsjednika tadašnje opštine Užice Pera Antonijevića, i – posebno – njegovog potpredsjednika Luke Projevića.
– Luka je bio „ljudina od čovjeka”. Stalno se interesovao dokle se stiglo sa zidanjem i dolazio na gradilište, – priča Darinka koja je, po kazivanju njenih komšija svaku ciglu bez rukavica preturila preko golih ruku, samo da se što prije okrovi.
Novinar „Politike Ekspres” Antonije Đurić u tekstu „Sunce se ponovo rađa” iz 1968. godine, u posjeti porodici Janković, bilježi riječi supruge Darinke: „Kad gledam svoju djecu, pogotovo Dobrivoja, koji veoma liči na oca, za mene kao da se sunce ponovo rađa, kao da život tek predstoji... Osjećam kako mi snaga nadolazi i znam za koga treba da se borim... Kao da gledam svoga Milana kako me hrabri da istrajem sama, bez njega, u ovom životu. A, nije lako... ”
I nije bilo lako Darinki, danas penzionerki Željeznice, da u životu bude i otac i majka, da vaspitava sinove, brine o njima i njihovim porodicama živeći skromno i sama uz veliku žrtvu. Uvijek uz svoga Milana sa suzom u oku koja sama od sebe krene dok je bezbroj puta prelistavala požutjele isječke iz novina - svjedočanstva njegovog junaštva.
No, znano je, nesreća nikad ne ide sama. Milanov sin Zoran tragično je nastradao u Bosni, u 39. godini života.
Uspomenu na supruga heroja, oca, svekra i djeda, danas čuvaju njegovi najmiliji, supruga Darinka (71), sin Dobrivoje i četiri unuke. U Užicu, u Zmaj Jovinoj ulici, oni žive među brojnim priznanjima koja je Milan dobio posthumno od Udruženja vozača, svog kolektiva „Rakete” i drugih organizacija. Danas bi ovaj hrabri čovjek bio ponosan djed svojih unuka koje su odlični studenti i đaci: Milice, Tatjane, Ane i Vojislave.
S. Tijanić